FLORANCE HARTMANN

You are currently viewing FLORANCE HARTMANN

BIOGRAFIJA

Florence Hartmann je rođena 1963. u Parizu, gdje je diplomirala francusku i svjetsku književnost a magistrirala na temu civilizacije i književnosti. Umjesto književnosti izabrala je novinarstvo. Ponuda Le Monda da za ovu francusku novinu izvještava o događajima sa prostora Jugoslavije stigla je 1989.godine. Hartmann raspad Jugoslavije i ratna dešavanja prati iz Beograda sve do 1994.godine, tačnije do momenta kada joj tadašanja vlast nije odobrila produženje vize. U Le Mondu je provela jedanaest (11) godina.

Njezinu novinarsku karijeru obilježilo je otkrivanje masovne grobnice na Ovčari pored Vukovara. Zajedno sa Helen Despić-Popović iz Associated Press (AP) prateći trag iz članka objavljenog u zagrebačkom Vjesniku otkrile su lokaciju grobnicu. Objavljivanje članka Le Mondu i AP otvorilo je mogućnost da tadašnji specijalni izvjestilac UN-a, Tadeusz Mazowiecki potvrdi sumnje UN-a o masovnoj grobnici i ratnim zločinama počinjenim u Vukovaru.

SAVJETNICA TUŽITELJICE U ULOZI SVJEDOKA TUŽILAŠTVA

Florance Hartmann je nakon završene aktivne novinarske karijere novi posao pronašla kao glasnogovornica MKSJ i savjetnica glavne Tužiteljice Carle del Ponte. U jednom trenutku našla se u neobičnoj ulozi da kao uposlenica MKSJ postane svjedoknja u jednom od procesa koji su se vodili pred ovim sudom. U intervju za projekat „Novinarstvo kao prvi draft historije“ potvrdila je da nije bilo klasničnog poziva iz MKSJ da svjedoči u procesu protiv „Vukovarske trojke“ nego se na određen način sama preporučila za svjedočenje.

SVJEDOČENJE PRED MKSJ

Hartmann su pred zvaničnima MKSJ svjedočila 25 maja 2006.godine. Prema ustaljenjim praksama Tužilaštvo je pripremilo Hartmann za svjedočenje. U intervju za projekat izdvojila je zanimljiv detalj „znala sam da će mi napraviti haos tvrdeći da nisam znala jezik. I onda sam se sjetila da u jednom plakaru imam staru dokumentaciju, lične dokumente i slično. Sjetila sam se da sam se iz administrativnih razloga bila upisala u udruženje prevodilaca iz Beograda. I već drugo pitanja advokata odbrane je bilo: „Dobro, sada govorite jezik, ali dosta je godina prošlo, da li ste sigurni da ste tada dobro razumjeli?“ I onda Tužilac izvadi dokument i kaže: „Ona je bila član Udruženja prevodilaca Republike Srbije 1988. ili 1989.“ Hartmann je kao dopisnica uradila je niz intervjua sa poznatim javnim ličnostima. Tokom svjedočenja pred MKSJ, Hartmann je potvrdila da je intervjuisala Borisava Jovića, Momira Bulatovića, Vladislava Jovanića, Franju Tuđmana, Radovana Karadžića, Dobricu Ćosića itd. Pored popisa ličnosti s koje je intervjuisala, Tužilaštvo je zanimalo da li su tadašnje vlasti u Beogradu na bilo koji način pokšale da cenzurišu njezino izvještavanje

MILOŠEVIĆ, DIJAGONALA LUĐAKA

Godine 1999. objavila je prvu knjigu, Milošević, dijagonala luđaka., a godinu dana kasnije postala je glasnogovornica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, te savjetnica glavnoj tužiteljici MKSJ-a Carli Del Ponte.
„Ja sam dobar poznavalac Haškog tribunala, i nisam jedina. To je jedan veliki instrument i onda naravno trebamo gledati njegovu kompleksnost. Ali ako treba skratiti priču da javnost razumije – Haški tribunal je genijalna stvar. Imao je glavnu ulogu u dokumentaciji i utvrđivanju činjenica i uradio je, na kraju krajeva, ono što niko u bilo kojoj zemlji u regionu ne bi uradio“, istakla je Hartmann u razgovoru za projekat “Novinarstvo kao prvi draft historije”.

IZ UREDA TUŽILAŠTVA NA OPTUŽENIČKU KLUPU

Kada je nekadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević završio u MKSJ-u na suđenju, Srbija je dala Tribunalu povjerljive dokumente o njegovom režimu iz 1990-ih, ali pod uslovom da se neki dijelovi “zatamne”. Hartmann je kao portparol Tužilaštva u Hagu imala uvid u te tajne spise, te u knjizi Mir i kazna  koju je izdala 2006. godine napisala da je MKSJ prihvatio cenzurisati dijelove koji su mogli uspostaviti vezu između Miloševićevog režima i genocida u Srebrenici.

Nakon objavljenje knjige MKSJ je podigao optužnicu protiv Hartmann, te je teretio za nepoštovanje suda objavljivanjem dokumenata koji su bili tajni za javnost.

 Presudom, Hartmann je kažnjena sa 7.000 eura, što je izazvalo kontroverzne reakcije u svijetu medija i novinara, od kojih su neki javno stali u njenu odbranu. Među njima je bio i novinar iz Velike Britanije Ed Vulliamy.

„U tom trenutku je sve postalo tragikomična farsa, a prema zakonima institucija u kojima se okreće mnogo novca, MKSJ je postao svojevrsni pastiš samog sebe. To je velika šteta, medvjeđa usluga ljudima radi kojih je osnovan, a to su ožalošćeni, žrtve i preživjeli“, istakao je Vulliamy u razgovoru za projekat “Novinarstvo kao prvi draft historije”.

Iako je Hartmann rekla da je uplatila traženu svotu, MKSJ je to opovrgnuo, te izdao nalog za njeno hapšenje. U pritvoru Tribunala u Hagu provela je pet dana.

“Bila sam u potpunoj izolaciji, nisu mi bile dozvoljene šetnje, bila sa pod noćnim nadzorom, 24 sata dnevno, svakih 15, zatim svakih 30 minuta i morala sam spavati pri upaljenom svjetlu. Postupali su sa mnom strože nego s već osuđenim osobama za zločine protiv čovječnosti i za genocid”, istakla je Hartmann.

NARUŠAVANJE NEUTRALNOSTI TRIBUNALA 

S vremenom, Hartmann je postala vrlo kritična prema MKSJ-u. Još 2004. ukazala je na narušavanje neutralnosti Tužilaštva tribunala, kada je usvojeno novo pravilo prema kojem petoročlano sudsko vijeće odlučuje da li se nove optužnice odnose na “najviše lidere, osumnjičene da su najodgovorniji za zločine u nadležnosti Tribunala.” Ukoliko ocijene da neka od optuženih osoba ne spada među “najviše lidere”, suci od tada imaju pravo optužnicu vratiti tužitelju, nezavisno od težine zločina i uvjerljivosti pratećih dokaza.

Godine 2013. Hartmann je izjavila da je oslobađajuća presuda u slučaju bivših šefova Državne bezbjednosti (DB) Srbije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, “najvidljiviji u nizu udaraca na kredibilitet Haškog tribunala u završenoj fazi njegovog rada”.

“Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta. Mogu zamisliti reakcije žrtava čija su djeca direktno stradala od duhova tame koji su bili otjelotvoreni u likovima Stanišića i Simatovića, sada već slobodnih ljudi. Po svemu sudeći, nažalost, odgovornost za zločine (koji sud ne poriče) se svodi na lokalne igrače, a ne na mozgove. Zato imamo gorki osjećaj prijevare, jer nije ni istina, a nije ni Pravda”, zaključila je Hartmann.

DIJELOVI IZ INTERVJUA - FLORANCE HARTMANN