“Uprkos tome što je bio odgovoran za sigurnost ratnih zarobljenika i što je otišao na Ovčaru u vrijeme kad su oni zlostavljani, Veselin Šljivančanin nije poduzeo ništa da bi zaustavio premlaćivanja, ili spriječio da se ona nastave. On je propustio izdati odgovarajuće upute vojnim policajcima koji su stražarili nad zarobljenicima i propustio je osigurati, pa čak i zatražiti, njihovo pojačanje – što je spadalo u njegove mogućnosti i ovlasti. Iz tih razloga, ustanovljeno je samo da Veselin Šljivančanin snosi kaznenu odgovornost za pomaganje i podržavanje zločina mučenja i okrutnog postupanja, jer je propustio djelovati.”
Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Hagu, 08.12.2010.
Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 7. septembra 1995. godine podiglo optužnicu protiv tri oficira Jugoslovenske narodne armije (JNA), Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina. Optužnica je potvrđena 3. aprila 1996.godine, ista je proširena i dodat je Slavko Dokmanović, predsjednik Skupštine opštine Vukovar, a nakon pada ovog grada i gradonačelnik. Snage UNTAES-a na osnovu iste uhapsile su Dokmanovića 27. juna 1997. godine. Dokmanović nije dočekao da mu se u sudnici MKSJ pridruže i ostala trojica sa optužnice. Počinio je samoubistvo u zatvorskoj ćeliji u Ševeninigenu (Scheveningen) 29.06.1998.godine.
Optužnica ih je teretila za zločine koji su od 18. do 21. novembra 1991. godine ili otprilike tih datuma izvršeni nad Hrvatima i drugim nesrbima koji su se poslije pada Vukovara nalazili u vukovarskoj bolnici. U optužnici se navodi da su 19. novembra 1991. godine, u poslijepodnevnim časovima, jedinice JNA u okviru priprema za evakuaciju preuzele kontrolu nad bolnicom i da su, u jutarnjim satima 20. novembra 1991. godine, pripadnici JNA izveli oko 400 Hrvata i drugih nesrba, od kojih su otprilike 300 ukrcali u autobuse i prevezli ih u kasarnu JNA u Vukovaru, gdje su otprilike dva sata bili izloženi prijetnjama i psihološkom provokacijama. Navodi se da su Hrvati i drugi nesrbi koji su odvedeni iz vukovarske bolnice u kasarnu JNA zatim prebačeni na poljoprivredno dobro Ovčara. Dalje se navodi da su zatim najmanje 264 zatočenika odvedena na jednu obližnju lokaciju jugoistočno od poljoprivrednog dobra Ovčara, gde su strijeljani.
Oficiri JNA prvi optuženici za zločine počinjene u Hrvatskoj
Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić prvi su oficiri JNA protiv kojih je MKSJ podigao optužnicu za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj. Tužilaštvo MKSJ ih je pojedinačno teretilo za krivičnu odgovornost po članu 7(1) Statuta za planiranje, podsticanje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje zločina ili njihovo počinjenje učešćem u udruženom zločinačkom poduhvatu. Uprkos činjenici da je optužnica protiv ove trojice oficira podignuta još u septembru 1995. godine, niti jedan od njih trojice nije se pojavio pred zvaničnicima Suda dok su god ih štitili zvaničnici Srbije i Crne Gore. Mile Mrškić se prvi od njih trojice odlučio pojaviti pred sudijama MKSJ i dobrovoljno se predao u maju 2002. godine. Poslije njega dobrovoljno se predao Miroslav Radić u aprilu 2003. godine. Treći član „Vukovarske trojke“, kako su ih novinari imenovali, Veselin Šljivačanin, nije pristajao na dobrovoljnu predaju pa je uz pritisak međunarodne zajednice uhapšen uz pomoć specijalne policije MUP-a Srbije 13. juna 2003. godine. Hapšenje Šljivačnina pratio je sukob policije sa njegovim istomišljenicima. Na taj način Šljivančanin će postati i najeksponiraniji član ove trojke u javnosti.
Suđenje „Vukovarskoj trojci“ počelo je 11.oktobra 2005.godine. Suđenje je trajalo 189 dana. Odbrana „Vukovarske trojke“ pred sudije je izvela 62 svjedoka, a Tužilaštvo 36 svjedoka. „Bilans“ suđenja Vukovarskoj trojci zaključen je 27.septembra 2007.godine. Glavna tvrdnja optužnice bila je da su optuženi učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, sa zajedničkim ciljem počinjenja krivičnih dijela koja se navode u optužnici. U osnovi, navedeno je da su Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin djelovali zajedno kako bi počinili ubistva i zlostavljali ratne zarobljenike iz Vukovarske bolnice. Pretresno vijeće je međutim zaključilo da nema direktnih dokaza za takav udruženi zločinački poduhvat. Dana 27. septembra 2007., pretresno vijeće je izreklo presudu i osudilo optužene: Mileta Mrkšića na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) na kaznu 20 godina zatvora, Veselina Šljivančanina na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) na pet (5) godina zatvora dok je Miroslav Radić oslobođen svih optužbi.
Dvije godine poslije, Žalbeno vijeće MKSJ je potvrdilo raniju presude za Mrkšića, a Šljivančaninovu petogodišnju kaznu povećalo na 17 godina. U presudi objavljenoj 5. maja 2009. godine se navodi „ Kazna zatvora u trajanju od pet godina, tvrdilo je tužilaštvo, ne odražava na odgovarajući način zaključke Pretresnog vijeća da je Šljivančanin, kao viši organ bezbijednosti imao zakonsku obavezu da zaštiti zarobljenike, koja je proizlazila iz “znatn[ih] ovlašćenja u vezi s odvođenjem i obezbjeđenjem ratnih zarobljenika i koju je on prekršio propuštajući da tako postupi; da je on konkretno znao za slučajeve teškog zlostavljanja, kao i za neposrednu i stalnu prijetnju bezbjednosti ratnih zarobljenika koju su predstavljali pripadnici TO i paravojnih snaga; i da je njegov propust da djeluje “značajno uticao” na počinjenje mučenja. Po mišljenju tužilaštva, Pretresno vijeće je pogriješilo zato što je naglasilo ono za šta Šljivančaninu nije izrečena osuđujuća presuda i proglasilo ga odgovornim “samo” za pomaganje i podržavanje u krivičnom djelu mučenja, osuđujući ga tako na kaznu zatvora u trajanju od samo pet godina.“
U završnoj presudi objavljenoj 8. decembra 2010. godine, poništena je presuda od 17 godina i donešena nova pravosnažna presuda od deset (10) godina zatvora.
Novinari/ke kao svjedoci
Kao svjedoci u procesu MKSJ protiv Mrkšića i ostalih svjedočilo je čak pet novinara/ki: Florence Hartmann, Zvezdana Polovina, Karmen Brlić Mažuranić, Slavoljub Kačarević i Aeronut van Lynden. Opsada Vukovara od strane JNA bila je jedna ključnih vijesti u novinskim i televizijskim redakcijama. U intervjuu za projekat „Novinarstvo kao prvi nacrt istorije“, Ed Vullimay koji je izvještavao o opsadi Vukovara, govoreći o protoku vremena i politika izjavio je: „Ko bi rekao prije 30 godina dok smo bili u podrumima u Vukovaru, da nam je ptičica rekla „Za 30 godina, ovaj grad će biti u EU, a London neće“. Florance Hartmann je, sigurno, zabilježila ključnu „priču“ vezano za Vukovar i poljoprivredno dobro Ovčara. Hartmann je kao dopisnica francuskog Le Monda, zajedno sa Helen Despić-Popović iz Associated Press (AP), prateći trag iz članka objavljenog u zagrebačkom Vjesniku, otkrila lokaciju grobnice. Objavljivanje članka Le Mondu i AP otvorilo je mogućnost da tadašnji specijalni izvjestilac UN-a, Tadeusz Mazowiecki potvrdi sumnje UN-a o masovnoj grobnici i ratnim zločinima počinjenim u Vukovaru. Tokom svjedočenja u ovom procesu, Hartmann je odgovarala na pitanja odbrane o detaljima iz njezinih tekstova objavljenih u Le Mondu.
Zvezdana Polovina i Karmen Brlić Mažuranić za vrijeme opsade Vukovara su bile novinarke Radio Vukovara. Zvezadana Polovina u intervjuu za projekat se prisjetila da je Šljivančanin bio ispred Vukovarske bolnice i da je nadgledao razdvajanje muškaraca i žena koji su se nalazili u bolnici: „Neke žene su prišle Veselinu Šljivančaninu i pitale su ga: “Zašto ste nas razdvojili?” jer nakon nekog vremena, tim muškarcima je naređeno da idu na tu jednu stranu, ne prema nama, nego suprotno od nas i oni su išli u koloni iza ugla bolnice i tada sam zadnji put vidjela svog muža. Kako su oni otišli, tako su onda neke žene pitale Veselina Šljivančanina kuda vode muškarce:“Zašto ste nas razdvojili? Kuda ih vodite?”, a Šljivančanin je odgovorio: “Oni idu samo na kraće ispitivanje u kasarnu i oni će poslije za vama.”. Nakon tog novembra 1991. godine, slijedeći susret Zvezdane Polovine i Veselina Šljivančanina dogodio se u sudnici MKSJ
S druge strane, Slavoljub Kačarević, kao novinar časopisa „Intervju“, tokom novembra 1991. godine posjetio je Vukovar i razgovarao sa Šljivančaninom i Radićem. Po povratku u Beograd, Kačarević je objavio tekst o onome što je vidio u Vukovaru sa dijelovima razgovora, ne sluteći da će isti postati dio dokaznog materijala Tužilaštva i da će on sam postati svjedok u procesu. Kačarević je u intervjuu za projekat „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“ izjavio da smatra da Šljivančanin nije zločinac uprkos presudi MKSJ, te da vjeruje da se MKSJ nije dovoljno potrudio da otkrije stvarnog krivca za zločine na Ovčari.
„Vukovarska trojka“ poslije presuda
Mile Mrkšić umro je u zatvoru u Lisabonu tokom odsluženja kazne MKSJ. Kako su izvijestle Večernje novosti, Mrkšić je sahranjen u Beogradu bez državnih počasti, bez vojničkog marša i zastave na kovčegu.
Miroslav Radić se nakon oslobađajuće presude od strane MKSJ vratio u Srbiju, napustio je JNA i posvetio se privatnom biznisu.
Veselin Šljivančanin nakon odslužene zatvorske kazne živi u Srbiji. Svoje viđenje procesa pred MKSJ, boravka u zatvoru i onome što je doživio u borbama za Vukovar, Šljivančanin je opisao u knjigama pod nazivom: „Branio sam istinu“ , „Sine budi čovek“, „U službi otadžbine“ i “Med i Žuč“.
O NOVINARIMA KOJI SU SVJEDOČILI U PROCESU MKSJ PROTIV MRKŠIĆA I DRUGIH.
Zvezdana Polovina rođena je 1956 u Vukovaru. Studirala je matematiku i fiziku na Univerzitetu u Osjeku. Na radiju Vukovar počinje da radi sredinom 1990. godine i postaje dio ekipe ovog radija koje će za manje od godinu dana postati jedini glas iz grada pod opsadom – Vukovara. Ekipu su činili Josip Esterajer, Vesna Vuković-Orešković, Alenka Mirković-Nađ, Zvezana Polovina i njezin suprug Branko Polovina i Siniša Glavaš.
Florence Hartmann je rođena 1963. u Parizu, gdje je diplomirala francusku i svjetsku književnost a magistrirala na temu civilizacije i književnosti. Umjesto književnosti izabrala je novinarstvo. Ponuda Le Monda da za ovu francusku novinu izvještava o događajima sa prostora Jugoslavije stigla je 1989.godine. Hartmann raspad Jugoslavije i ratna dešavanja prati iz Beograda sve do 1994.godine, tačnije do momenta kada joj tadašanja vlast nije odobrila produženje vize. U Le Mondu je provela jedanaest (11) godina.
Slavoljub Kačarević je svoj radni vijek proveo kao novinar, urednik, vlasnik novine, direktor novine i direktor štamaprije.
Prvi novinarski angažman bio je u listu „Student“. Kao jedan od najperspektivnijih mladih novinara, početkom 80-tih godina prošlog vijeka dolazi u dnevni list „Politika“, gdje ostaje skoro deset godina.