U sudskim procesima za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije pred Tribunalom u Hagu u korist tužilaštva, ali i odbrane, iskaze je dalo 31 međunarodni i domaći novinar. Određen broj njih, uglavnom iz SAD-a, nisu željeli da se pojave u Hagu. Vjerovatno, najčuveniji slučaj odbijanja za svjedočenjem pred MKSJ bio je onaj kada je novinar Jonathan Randal, odbio poziv Tužilaštva da se pojavi kao svjedok u slučaju MKSJ protiv Radoslava Brđanina. Randal se pozivao na “principijelno” pravo novinara da odbije svjedočiti, bilo je i onih novinara koji su poziv na Sud smatrali svojom moralnom i ljudskom obavezom

Stotine video-snimaka koje su napravili pojedinci, ili novinarske ekipe, korišteno je kao dokazni materijal tokom suđenja za ratne zločine počinjene na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Stručnjaci iz oblasti prava smatraju da je posebno značajno sagledavanje ovih snimaka kao određene prve verzije historije i to za razumijevanje konteksta, ali i međunarodnog razumijevanja rata i ratnih zločina počinjenih na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Vasvija Vidović, advokatica i bivša oficirka BiH za vezu sa tužiocem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, podsjeća da su materijali novinara londonskog “Guardiana” Eda Vulliamya doprinijeli odluci međunarodne zajednice da osnuje Tribunal u Hagu.

„Novinarski snimci mogu biti apsolutno ključni dokazi u predmetima ratnih zločina, a tokom svog angažmana u Tribunalu u Hagu, uvjerila sam se da su najvažniji dokazi upravo bili ti novinarski snimci. Iz tog razloga smatram da je uloga novinara značajna ne samo tokom rata, već i nakon njega, kada medijski radnici mogu doprinijeti u otkrivanju istine, najčešće u ulozi svjedoka u sudskim predmetima za ratne zločine”, ističe Vasvija Vidović u razgovoru za projekat “Novinarstvo kao prvi draft historije”.

Ovo je posebno vidljivo na primjeru fotografija objavljenih uz tekstove britanskog novinara Eda Vulliamya i video snimaka Penny Marshall iz logora na području Prijedora, nastalih u ljeto 1992. godine. Naime, nakon što su prvi snimci izgladnjelih muškaraca Bošnjaka iz Prijedora otišli u svijet, bitno su definisali razumijevanje obima i težine počinjenih zločina u BiH.

Novinari zaslužni za otvaranje Tribunala u Hagu

Snimci logora Omarska, koje su u ljeto 1992. godine napravili Ed Vulliamy i Penny Marshall, a na kojima se vidi stanje zarobljenika, korišteni su u dokumentarnom filmu Omarska’s survivors: Bosnia 1992 i zaslužni su za otvaranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.

Za svoje izvještavanje o ratu u Bosni, Vulliamy je osvojio većinu značajnih nagrada u britanskom novinarstvu, te postao prvi novinar, nakon Nirnberškog suđenja, koji je svjedočio na međunarodnom tribunalu za ratne zločine.

Kao svjedok Tužilaštva prvi put se u Hagu pojavio u predmetu protiv Dušana Tadića, optuženog za zločine počinjene na području Prijedora. Svjedočio je i na suđenju liderima bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću.

 „Nakon prvog poziva u Hag sve je to zvučalo pomalo nestvarno, ali rekao sam, da, naravno da ću doći, naravno da ću vam pomoći. Razlog je bio taj što je optuženi Dušan Tadić uhapšen, a bio je svojevrsni mučitelj, silovatelj i ubica u tom gulagu koncentracionih logora na području Prijedora koje sam imao prokletu čast otkriti s ITNom i za The Guradian par godina ranije. Smatrao sam da je to moje svjedočenje, ta vrsta suđenja, ta vrsta dokaza i ta vrsta optuženika bila veoma dobra početna tačka, jer su bili odličan pokazatelj onoga što se dešavalo na području Prijedora 1992. godine“, objasnio je Vulliamy tokom razgovora za projekat “Novinastvo kao prvi draft historije”

 Svjedočenje kao obaveza bez pogovora

            U sudskim predmetima protiv visokih dužnosnika iz Republike Srpske, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kao svjedoci u Hagu iskaze su dali i novinar Aernaut van Lynden koji je radio za Sky News, novinar Independneta Robert Block, te novinari BBC-a Jeremy Bowen i Martin Bell.

„Sjećam se da sam primio pet poziva za svjedočenje u Haškom tribunalu. Četiri poziva od tužilaštva i jedan od odbrane. Iako je mnogo novinara odbilo pozive kada su ih primili, iz raznih razloga poput lične sigurnosti ili šta god – ja sam prihvatio, jer sam pomislio da sam prije svega građanin, a tek onda novinar. Zato sam smatrao da je svjedočenje moja obaveza i drago mi je da je to tako. Bez pogovora. Tako da sam svjedočio u ovih pet prilika bez kajanja i iz toga sam mnogo naučio“, ističe Bell za projekat “Novinarstvo kao prvi draft historije”

Novinar sam i sve što imam kažem u javnost

Osim novinara stranih i svjetskih medija, u Hagu su svjedočili i novinari s prostora bivše Jugoslavije. U predmetima protiv Slobodana Miloševića i Momčila Krajišnika svjedočio je Sead Omeragić, tada novinar Slobodne Bosne. Njegovi izvještaji o posjeti Biljane Plavšić i Fikreta Abdića Bijeljini 4. aprila 1992. bili su dio dokaznog materijala.

„Nisam imao dilemu treba li da se pojavim u Hagu kao svjedok. Jedino pitanje bilo je hoću li se pojaviti javno, ili tajno. To svako od svjedoka može da bira. Međutim, razmišljao sam da sam ja ipak novinar i da bi svako prepoznao taj moj tekst. Iz tog razloga sam pristao da budem javan svjedok. Na kraju krajeva, novinar sam i sve što imam kažem u javnost. Zato sam i svjedočio pred Tribunalom“, potvrdio je Omeragić.

Dilemu da li treba da svjedoči u Hagu nije imao ni novinar iz Mostara Alija Lizde. Radio je u novinama 41. mostarske Brigade – Mostarsko jutro i kao urednik vijesti u Radio BiH – Ratni studio Mostar. Vojna policija Hrvatskog vijeća obrane (HVO) uhapsila ga je na radnom mjestu, u maju 1993. godine i zadržala u zgradi MUP-a gdje je ispitivan, tučen i vrijeđan.

Četiri dana kasnije je prebačen u zatvor u Ljubuškom. Bio je zatočen na „Heliodromu“ u Mostaru, odakle je odveden u zatvor u Dretelj. Oslobođen je u oktobru 1993. godine na insistiranje Svjetskog udruženja novinara i novinarskih izdavača i Centra za nezavisnost medija iz Ljubljane.

Nakon rata u Bosni i Hercegovini, u maju 2007. godine, Lizde je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu bio svjedok Tužilaštva u predmetu Prlić i drugi.

“Kada sam saznao da idem u Haag bilo mi je drago. Osjećao sam se nekako ispunjeno, jer falilo je meni da to negdje javno prezentujem. Iskreno, bio sam sretan i zadovoljan što ću dio te moje priče, moje istine, ispričati javnosti i ljudima koji će donijeti presudu da li je neko nešto ružnog uradio prvo prema meni, pa onda prema mojim prijateljima, kolegama, pa na kraju krajeva ljudima. Tim svjedočenjem, krug mi se nekako zatvorio”, ispričao je Lizde za projekat Novinarstvo kao prvi draft historije.

Odbijanje svjedočenja – “principijelno” pravo novinara

Ipak, bilo je i onih novinara koji pred Tribunalom nisu željeli da daju bilo kakav iskaz. Jedan od njih je i Jonathan Randal.

Randal je bivši dopisnik Washington Posta koji je u postupku protiv Radislava Brđanina, optuženog za genocid u Bosanskoj Krajini, trebao svjedočiti o svom razgovoru s optuženim, o kojem je Randal 1993. napisao članak za novine za koje je radio.

Međutim, Randal je odbio doći pred Tribunal pozivajući se na “principijelno” pravo novinara da ne svjedoči u sudskim postupcima. Zbog odbijanja pojavljivanja u svojstvu svjedoka ubrzo se suočio sa eventualnom kaznom.

Nakon što je Sud, na zahtjev tužilaštva izdao nalog za obavezno svjedočenje, Randal se žalio na tu odluku, pa je Žalbeno vijeće Tribunala u Hagu uvažilo tu negovu žalbu, ali istovremeno odlučilo da će njegov tekst biti uveden u dokazni postupak. 

Podrškom prije svega njegove matične kuće i 34 novinske organizacije, poput Associated press-a, New York Timesa, BBC-a, Komiteta za zaštitu novinara i uz pomoć advokata The Posta, Randal je uspio da ubijedi sudije u svoje razloge da se ne pojavi pred sudom. Mnoge kolege nisu se slagale sa njegovom odlukom.

„Upamtio sam da su moje kolege Amerikanci, novinari poput mene u ratnoj zoni, bez izuzetka odbili svjedočiti, jer su smatrali da će tako ugroziti svoju sigurnost i neutralnost. S njima sam vodio duge rasprave i za razliku od njih mislim da su svi Britanci bez izuzetka odlučili svjedočiti. Mislim da to ima veze s nacionalnim tradicijama štampe. Ali da, razgovarao sam sa njima o tome i dalje mislim da nisu bili u pravu, a da smo svi mi koji smo pojasnili neke stvari pred sudom, ispravno postupili“, objasnio je Bell u razgovoru za projekat “Novinarstvo kao prvi draft histoije.”

Iako je na stotine važnih video zapisa i fotografija napravljeno tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije, od kojih su mnogi korišteni u sudskim procesima kao dokazi, nakon što je Tribunal u Hagu donio oduku da novinar Jonathan Randal ne može biti prisiljen da svjedoči na suđenju, mnoge kolege iz SAD-a slijedile su njegov primjer, pa se tako niti jedan novinar iz SAD-a nije pojavio u ulozi svjedoka pred Tribunalom u Hagu.

Ovakvu odluku javno su kritikovali ratni reporteri, uglavnom iz Evrope, smatrajući da su novinari prije svega ljudi koji javno iznose ono što su vidjeli.

“Tokom sukoba u BiH dobro i zlo su bili tako jasno definisani. Kada sam prvi put otišao u Bosnu, u Sarajevu nije bilo diplomatske prisutnosti.. Mi koji smo izvještavali o ratu za medije bili smo prvi na terenu, a u nekim slučajevima i jedini. Naši izvještaji su bili jedini koji su odatle dolazili. Zato smo mi osjećali da imamo specijalnu odgovornost da ispričamo bosansku priču”, potvrdio je Tom Gjelten, autor knjige Sarajevo daily u intervjuu za Glas Amerike.