BRANIMIR GRULOVIĆ

You are currently viewing BRANIMIR GRULOVIĆ

BIOGRAFIJA

Branimir Grulović svoju novinarsko-snimateljsku karijeru započeo je na Televiziji Beograd 70-ih godina. Početkom 90-ih godina karijeru je nastavio kao producent i novinar. Radio je za nekoliko stranih agencija: ARD-a, Vsisnewsa, ORF-a, Reuters televiziju. Nakon završetka novinarske karijere bio je savjetnik tima za medije u OHR-u.

NOVINARSKI POČECI

Prvi novinarski zadatak Grulović dobija 1977. godine gdje kao snimatelj-reporter pravi reportažu o novoizgrađenom centru Sava u Beogradu, kojeg svečano otvara tadašnji predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. 

“Meni je šef dao kameru i rekao, idi, uradi reportažu o tom objektu. Kada sam sve završio, snimio, montirao, okupili su se šefovi, a ja sam izašao napolje, sjećam se nervozno pušio i čekao njihovu reakciju. Ništa mi nisu rekli verbalno, ali sam govorom njihovih tela shvatio da su zadovoljni. Jedan me je čak lupio po ramenu i rekao, bravo, mali! I to mi je bio prvi zadatak. Sa ove distance gledajući, to je jako bilo naivno i smešno, međutim, tada mi je to bilo nešto strašno komplikovano i odgovorno i zauvek ću se toga sećati”.

KARIJERA PRODUCENTA

Početkom devedesetih Grulović karijeru nastavlja kao producent i novinar, radeći u to vrijeme za nekoliko stranih agencija. Od 1992. do 1997. godine bio je šef biroa za Balkan britanske agencije Reuters sa sjedištem u Beogradu. Tih godina pokrivao je bitne događaje sa područja bivše Jugoslavije.

“Pamtim mnogo toga, mada se trudim da zaboravim. Pamtim proteste u Prištini, pamtim podizanje slovenačke zastave i spuštanje SFRJ, pamtim ulazak Arkanovih jedinica u Zvornik, aprila ’92. godine. Taj Zvornik pamtim po ružnim scenama. Stradali su neki civili pred kućnim pragom, a onda su, nakon dva tri dana, došle komunalne službe da sklone te lešine. I onda oni uzimaju tela, koja su ukrućena, smrtno ukrućena i bacaju ih na kamion. Taj udarac leša od onu karoseriju kamiona – i dan-danas mi odzvanja u ušima. To je bio sam početak rata, utisak da se to sve moglo sprečiti, ali da nije bilo dobre volje da se spreči da neki civili ginu”.

ZABRANA ULASKA NA TERITORIJU REPUBLIKE SRPSKE

U prvoj polovini jula 1995. godine Grulović je sa svojim timom kao izvještač pokušao da uđe na teritoriju Republike Srpske, prema njegovim riječima, da bi strani novinari mogli boravili na teritoriji Republike Srpske kao izvještači morali su da dobiju dozvolu koju je izdavao Međunarodni press-centar sa Pala. Na čelu tog, šef tog Međunarodnog press-centra je bila Sonja Karadžić, kćerka Radovana Karadžića.

„Procedura je bila vrlo komplikovana: podnesete pismeni zahtev, onda oni u par dana odgovore, pozitivno ili ne, međutim, ja sam bio na crnoj listi i nisam dobijao dozvolu da odem. Čak je bila i poternica raspisana za mnom“.

SVJEDOČENJE PRED MKSJ

U julu 2008. godine Ljubiša Beara direktno poziva Grulovića da svjedoči u procesu “srebreničko – žepske sedmorke” na okolnosti karaktera bivšeg načelnika uprave bezbjednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Grulović je bio svjedok odbrane, a iskaz je dao na osnovu privatnih i profesionalnih kontakata koje je imao sa Bearom tokom rata u BiH.

“Ni u primisli mi nije bilo da ću se ja jednog dana pojaviti kao svedok tamo. Razmišljao sam da li da odem, da li da ne odem, a onda sam rekao, slušaj, ako je mene čovek prijavio da budem na listi svedoka, dobio sam poziv od suda, ako se ne pojavim, mogu i da snosim određene posledice. Nisam se konsultovao ni sa kim, osim sa članovima moje porodice i na kraju sam otišao, znajući da ja nešto posebno njima ne mogu ni da kažem, jer nisam znao, nisam imao saznanja. Reći ću ono što jesam znao, čime sam se inače celog života kroz profesiju bavio, a to je istina, pa ću reći tamo istinu i ono što znam”.

“U Srbiji se priča dosta o tome da je taj Haški sud više politički nego pravni. Ima tih elemenata, ako znamo da proporcionalno mnogo više ima osuđenih i okrivljenih sa srpske strane, nego sa ove druge dve strane. Da li treba da bude merilo broj optuženih – mislim da ne, ali ovo je zaista ogromna razlika i mislim da s te strane postoji možda element da je to ipak politički sud. S druge strane, ja zagovaram da svako ko je okrvavio ruke, posredno ili neposredno, naređujući ili ćuteći o zločinu, treba da odgovara. Ma ko bio, ma koje nacije, ma koje vere. Mora da odgovara”, istakao je Grulović u intervjuu za projekat “Novinarstvo kao prvi draft Historije”.

SAVJETNIK ZA MEDIJE

Početkom 2000. godine Grulović se seli u Banjaluku i postaje savjetnik za medije tadašnjeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Wolfganga Petritscha. Nakon dvogodišnjeg mandata u OHR-u, Grulović ostaje u Banjaluci gdje na Univerzitetu radi kao profesor odnosa sa javnošću. Profesorska iskustva nastavlja i u Beogradu i Novom Sadu, gdje na medijskim studijima predaje kameru i TV produkciju.

Kao iskusni novinar i producent, Grulović o slobodi medija danas ovako razmišlja.

„Ja ne verujem, duboko ne verujem u slobodu medija, ja mislim da ne postoje slobodni mediji. Onog trenutka kada je vest postala roba za tržište i kada roba treba da nađe svog kupca, tada smo počeli da gazimo novinarske principe. I danas smo svedoci poplave dezinformacija, poplave laži, poplave neproverenih informacija, vrlo vulgarnog i tabloidnog jezika koji se koristi u medijima. Tako da novinari u većini, ogromnoj većini, po mojoj proceni slučajeva, se plaše za svoju egzistenciju i tada su ranjiva roba i tada jako lako pristaju da možda i rade malo i protiv svoje savesti da bi sačuvali posao od koga žive i hrane svoje porodicu. Onog trenutka kada bi postojala materijalna sigurnost i konkurencija, počeli bismo da se vraćamo na novinarstvo, mislim, da se vraćamo na one prave grane“.

Grulović je bio direktor Informativnog programa na Javnom servisu Radio televizije Vojvodina do 2016. godine, kada je otišao u penziju.

DIJELOVI INTERVJUA BRANIMIRA GRULOVIĆA