BIOGRAFIJA

Jacky Rowland diplomirala je na St Anne’s Colllage na Oxfordu 1986.godine. Potom odlazi u Perzijski zaljev gdje radila je kao pripravnik u jednoj od tamošnjih novina (1987-1988.). Po povratku u Veliku Britaniju dobila je posao u Liverpoolu, potom je završila posdiplomski studij i BBC-ijev program fakultetske prakse. Početkom 1990-te godine karijeru nastavlja kao dopisnik BBC-ija iz sjeverne Afrike sa sjedištem u Tunisu pokrivajući teme o Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO), početku građanskog rata u Alžiru, izvještavanjima iz Maroka, Alžira, Tunisa. Bila je jedna od prvih novinarki koja je došla u Afganistan nakon 11.septembra kako bi izvještavala o tamošnjim dešavanjima.

Jacky Rowland je prva novinarka koja je odlučila da bude svjedokinja u suđenjima za ratne zločine. Kao očevidac dešavanja na Kosovu tokom kampanje NATO udara na Srbiju, posebice bombardovanje zatvora Dubrava kod Prištine od strane NATO-a. Od strane Tužilaštva pozvana je da svjedoči u procesu MKSJ protiv Slobodana Miloševića. U intervju sa projekat potvrdila je da je bila svjesna da treba da se odazove pozivu MKSJ. „Bila sam svjesna, čula sam od drugih novinara, posebno američkih novinara, za slučaj Jonathana Randala koji je pozvan da svjedoči, odbio poziv i imao je jako puno pravnih problema ili pritisaka od njih. Mislim da mu je u jednom trenutku Sud uručio sudski poziv. Ali, tada sam mislila: a) nisam razumjela zašto je problem svjedočiti i b) bila sam svjesna da, ako se budem opirala, vjerovatno ću dobiti sudski poziv i svejedno će me prisiliti da svjedočim. Kao i u slučaju Ed Vulliamy-ija postojale su kolege novinari koji nisu odobravale pristanak da se pojavi pred zvaničnicama MKSJ”. Robert Fisk je napisao oštar članak u The Independent o njezinom svjedočenju. „Kasnije te godine su me pozvali na News World. To je godišnja medijska konferencija, te godine se održavala u Dublinu, debatu koju moderirao Andrew Neil. On je bio moderator da tako kažem – debate o tome treba li svjedočiti ili ne. U prostoriji sam bila ja, on, gomila novinara, učesnika konferencije, lijepo smo popričali i na kraju je publika dizala ruke: treba li svjedočiti ili ne? Nije bilo apsolutno jednoglasno, nije bilo crno-bijelo, ali u toj prostoriji je bila jasna većina onih koji su se složili da je svjedočenje ispravna stvar. Ovo nije naučni dokaz, samo grupa novinara koji su bili tamo”