Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju protiv Jadranka Prlića i ostalih

You are currently viewing Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju protiv Jadranka Prlića i ostalih

“Pretresno vijeće je konstatovalo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini  koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao ‘dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni­ putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva’, tokom kojeg su na hiljade osoba bile žrtve tog nasilja, koja su na organizovan način činile vojne i političke snage HVO-a”. 

Citat drugostepene presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi.

Posljednja presuda koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrekao 29. novembra 2017. godine bila je i najdramatičnija. Tog dana, žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo je prvostepenu presudu iz 2013. godine, kojom su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.  

Proglašeni su krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao progon i etničko čišćenje Bošnjaka s područja takozvane Herceg-Bosne, koja je, kako se navodi u optužnici, objavila svoje postojanje 18. novembra 1991. godine i koju su htjeli priključiti “Velikoj Hrvatskoj”.

Drugostepenom presudom Prlić je osuđen na 25 godina zatvora, Stojić, Praljak i Petković na po 20 godina, Ćorić na 16, dok je Pušiću izrečena kazna od deset godina zatvora za zločine u opštinama Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš. Ćorić je proglašen krivim i za zločine u Prozoru počinjene krajem 1992.

Osuđeni su i za zlostavljanje zarobljenika, nezakonito zatvaranje i ubistva civila, kao i sprečavanje isporuke humanitarne pomoći. Jedan element presude je bio posebno važan, a to je zaključak da su svi optuženi učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, na čijem su čelu bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske Janko Bobetko.

 “Vijeće utvrđuje da je sukob između HVO-a i Armije BiH imao karakter međunarodnog sukoba, s obzirom da je Hrvatska imala opštu kontrolu nad snagama HVO-a”, navodi se u drugostepenoj presudi.

Nakon što je predsjedavajući sudija Carmel Agius pročitao presudu Slobodanu Praljku, bivši general Hrvatske vojske i HVO-a ustao je sa stolice i uzviknuo: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“, nakon čega je iz staklene bočice popio otrov i ubrzo preminuo u obližnjoj bolnici.

PRLIĆ: NAJMOĆNIJI FUNKCIONER POLITIČKE STRUKTURE HVO-a

Prema optužnici Tužilaštva u Hagu, radnjama poduzetim od aprila do maja 1992. godine pripadnici tzv. Herceg-Bosne osnovali su Hrvatsko vijeće obrane (HVO), kao i oružane snage i vladu. Jadranko Prlić je u maju 1992. izabran za načelnika finansijskog odjela HVO-a, da bi osnivanjem tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB) postao njen premijer. 

Za Prlića se u optužnici navodi da je 1992. i 1993. bio najmoćniji funkcioner političke strukture i u organima tzv. Vlade Herceg-Bosne, odnosno HVO-a. Svojevremeno je izjavio da je uoči rata u BiH imao ponudu da ostane raditi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), ali je mislio da mu je kvalitet života u Mostaru bio bolji. “Bio sam mlad i perspektivan doktor znanosti, sa znanjem engleskog, ali mi je u odlučivanju, koje je trajalo pet minuta, osnovni kriterij bila kvaliteta mog života koja je u Mostaru bila bolja nego što bi igdje mogla biti u Americi”, komentarisao je tada Prlić.

Po okončanju hrvatsko-bošnjačkog sukoba i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, Prlić je od ljeta 1994. do januara 1996. obavljao dužnost zamjenika predsjednika Vlade i ministra odbrane Federacije BiH, nakon čega je do februara 2001. bio ministar vanjskih poslova BiH, a potom zamjenik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa. Istovremeno s političkom karijerom, Prlić je bio i profesor na Pravnom i Ekonomskom fakultetu u Mostaru. 

Ranije je bio član Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), koji je napustio početkom 1990-ih, a kasnije postaje član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Početkom 2000-ih postaje predsjednik Proeuropske stranke, a autor je i više knjiga.

STOJIĆ: NADLEŽAN ZA BEZBJEDNOST I OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE HVO-a

Uz Prlića, još petorica bivših pripadnika tzv. Herceg-Bosne su drugostepenom presudom Haškog tribunala osuđena za kampanju progona Bošnjaka iz osam opština u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni u periodu od 1993. do 1994. godine, koja je uključivala ubistva, silovanja, deportacije, nečovječno postupanje, zatvaranje, uništavanje i oduzimanje imovine, bezobzirno razaranje naselja i kulturnih i vjerskih objekata, prinudni rad i terorisanje civila.

Zlodjela su kvalifikovana kao zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata i teške povrede Ženevskih konvencija, a počinjena su u opštinama Mostar, Čapljina, Ljubuški, Prozor, Stolac, Vareš, Gornji Vakuf i Jablanica.

Bivši član HDZ-a Bruno Stojić je u septembru 1991. bio član Kriznog štaba HVO-a, koji će postati jezgro vojnog krila HVO-a. Prema optužnici, 16. aprila 1992. Oružane snage Republike Hrvatske, na čelu s generalom Jankom Bobetkom, Stojića postavljaju za vršioca dužnosti načelnika za logističku podršku pri zapovjednom mjestu Hrvatske vojske u Grudama.

Stojić je krajem 1993. postavljen za načelnika Ureda HZHB-a za proizvodnju i promet oružja i vojne opreme. Kao načelnik odjeljenja, koji će kasnije postati ministarstvo, Stojić je važio za vrhovnog političkog i rukovodnog funkcionera, nadležnog za HVO.

Prema optužnici, bio je nadležan za bezbjednost i obavještajne službe HVO-a, poznate pod nazivom Sigurnosno-izvještajna služba (SIS), moralno vaspitanje, koje je obuhvatalo informativno-propagandne djelatnosti, kao i službe zdravstvene i medicinske zaštite i saniteta koje su bile odgovorne za uslove i zaštitu u zatvorima i objektima za zatočenja u tzv. HB-u.

U Hagu je utvrđeno i da je Stojić provodio vlast i imao efektivnu kontrolu nad zatvorima i objektima HVO-a za zatočenje, u potpunosti ili djelimično, putem Vojne policije HVO-a i načelnika te policije Valentina Ćorića. Nakon rata Stojić se posvetio ekonomskom poslovanju, te je određeni period bio direktor “Dubrovačke banke Mostar”, iz koje je kasnije istupio.

ĆORIĆ: U HAŠKOM PRITVORU OBJEDINIO VIŠE OD 700 AFORIZAMA

Valentin Ćorić početkom 1990-ih postaje član Gradskog štaba Čitluka, gdje se uključio u vojna pitanja i dostavu oružja i opreme. Kasnije je proglašen za zapovjednika trening centra u Krvavicama, gdje je prema optužnici, vršena obuka oko 800 vojnika iz tzv. Herceg-Bosne.

U aprilu 1992. godine imenovan je zamjenikom za sigurnost i zapovjednikom Vojne policije HVO-a, da bi u novembru 1993. godine postao ministar unutrašnjih poslova. Za vrijeme boravka u Hagu napisao je knjigu “Pomet u glavu – Kroz ključanicu se bolje nego kroz zatvorena vrata vidi”, u kojoj je objedinio više od 700 aforizama i koja je predstavljena u novembru 2016. u Mostaru. Nakon što je stekao titulu inžinjera, a prije rata u BiH, bio je direktor Rudnika boksita u Čitluku.

Za ratne zločine optužen je i Milivoj Petković, bivši generalni zapovjednik HVO-a u dva navrata. Rođen je u Šibeniku, a diplomirao je na vojnoj akademiji Jugoslovenske narodne armije (JNA) i imao je čin pukovnika.

Početkom 1990-ih Petković je bio komandant diviziona u Školi rezervnih oficira u Zadru, a prije toga i predavač u Artiljerijskom školskom centru, jer je po struci artiljerac. U ljeto 1991. Petković napušta Školu rezervnih oficira na Akademiji u Zadru, kojom je zapovijedao te se pridružuje Hrvatskoj vojsci u Šibeniku. U proljeće 1992. je raspoređen u komandu u Grudama te je od tada do ljeta 1993. bio komandant Glavnog štaba HVO-a.

Petkovića na tom položaju mijenja Slobodan Praljak, a generalni zapovjednik je ponovo bio od aprila do augusta 1994. godine. Petković je kasnije bio glavni inspektor Hrvatske vojske, ali ga je Ministarstvo odbrane Hrvatske po ličnom zahtjevu razriješilo te dužnosti.

PRALJAK: PRODUCENT U ULOZI ZAPOVJEDNIKA GLAVNOG ŠTABA HVO-a

Za zločin protiv čovječnosti počinjen u tzv. HZHB-u optužen je bio i bivši načelnik Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak. Rođen je u Čapljini gdje je završio gimnaziju, a školovanje je nastavio na Univerzitetu u Zagrebu, gdje je stekao diplomu inžinjera elektrotehnike. Radio je i kao pozorišni, filmski i televizijski producent. U tom periodu je snimio televizijsku seriju “Blesan i tulipan”, dokumentarac “Smrt psa”, kao i film “Povratak Katarine Kožul”.  

Početkom 1990-ih Praljak je bio sekretar Hrvatske demokratske stranke, a u ljeto 1991. odlazi u Sunju, gdje kasnije postaje zapovjednik odbrane. Naredne 1992. bio je pomoćnik ministra odbrane Republike Hrvatske i kasnije jedan od 14 članova Vijeća nacionalne odbrane Republike Hrvatske. Od ljeta do novembra 1993. bio je zapovjednik Glavnog štaba HVO-a, odakle je otišao na vlastiti zahtjev. Na desetogodišnju zatvorsku kaznu nepravosnažnom presudom osuđen je i Berislav Pušić, bivši predsjednik Povjerenstva zaduženog za zatvore i zatočeničke objekte HVO-a. Časnikom HVO-a je postao 1992, a godinu kasnije je postao časnik HVO-a za vezu s UNPROFOR-om i šef Službe za razmjenu zatvorenika i drugih osoba.

 

NAJDUŽA PRESUDA U HISTORIJI MKSJ

Svi optuženi dobrovoljno su se predali Haškom tribunalu, a pred polazak, optuženi Jadranko Prlić, rekao je da svoj boravak u Hagu ne smatra borbom za bolju prošlost, već za bolju budućnost. Suđenje Prliću i ostalima počelo je 26. aprila 2006. godine. Tokom 465 radnih dana, tužioci su pred Sud izveli 249 svjedoka, a sve odbrane 56 svjedoka.

Kao svjedok Tužilaštva, iskaz je u ovom predmetu dao i novinar iz Mostara Alija Lizde. Lizde je 1993. godine bio zarobljen na “Heliodromu” kod Mostara, te u zatvoru Dretelj.

Kada sam saznao da idem u Hag, bilo mi je drago. Osjećao sam se sretan i zadovoljan što ću dio te moje priče ispričati javnosti i ljudima koji će donijeti presudu da li je neko nešto i koliko ružnog uradio, prvo prema meni, pa onda prema nekim mojim prijateljima i kolegama, pa na kraju krajeva ljudima”, rekao je Lizde.

Drugostepena presuda, koja je izrečena 29. novembra 2017. godine, najduža je u istoriji Suda i ima 2.620 stranica.

MEDIJSKI MATERIJAL KAO DOKAZ NA SUDU

U procesu MKSJ protiv Jadranka Prlića i ostalih pred Sudom se se pojavili i novinari/ke: Marita Vihervuori, Alija Lizde, Ed Vulliamy, Jeremy Bowen. Najduže na mjestu svjedoka zadržao se Ed Vullimay. Njegovo svjedočenje je trajalo deset (10) sati u periodu 8. i 9.5.2006. godine. Odbranu Slobodana Praljka u unakrsnom ispitivanju Jeremeyja Bowena, novinara BBC-a, zanimali su dijelovi njegovog dokumentarnog filma pod nazivom “Unfinished Business”. 

IZBOR TEKSTOVA KORIŠTENIH U SLUČAJU PRILIĆ I DRUGI IZ ARHIVE MKSJ

NOVINARI KOJI SU SVJEDOČILI U PROCESU MKSJ PROTIV PRLIĆA I DRUGIH

ALIJA LIZDE

Alija Lizde završio je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek žurnalistika. Prvi novinarski tekst, o školi plivanja na Bistriku, napisao je kao brucoš za Večernje sarajevske novine.

ED VULLIMAY

Ed Vulliamy je rođen i odrastao u Notting Hillu u Londonu. Školovao se na nezavisnoj King’s College School, Cambridge, University College School i na Hertford koledžu u Oksfordu, gdje je diplomirao politiku i filozofiju. 

 

MARTIN BELL

Martin Bell je britanski UNICEF ambasador, bivši ratni reporter i nekadašnji nezavisni političar. Bio je i član parlamenta za Tattona od 1997. do 2001. godine. Poznat je i kao “čovjek u bijelom odjelu”.