BIOGRAFIJA
Veton Surroi kosovski je publicista, političar i novinar. Diplomatska karijera Vetonovog oca otvorila mu je priliku za obrazovanjem van granica Jugoslavije. Na univerzitetu UNAM (National Autonomus University of Mexico) diplomirao je engleski jezik i književnost. Rexhai Surroi, Vetonov otac, bio je jedan od rijetkih političara sa Kosova koji su pripadali diplomatskom koru SFRJ. Kao ambasador službovao je u zemljama španskog govornog područja (Španija, Meksiko, Bolivija itd.).
Novinarstvo vs politika.
Veton Surroi svoju novinarsku karijeru započeo je u Rilindjiji, novini na albanskom jeziku sa najdužom tradicijom. Jugoslovenska vlast, bazirajući svoju politiku na ravnopravnosti naroda i narodnosti, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata osnovala je Rilindjiju (12.02.1945.), novinu na albanskom jeziku. Početkom 80-tih Kosovo postaje neuralgična tačka u bivšoj Jugoslaviji, što je ovu pokrajinu sve češće dovodilo na naslovnice novina i u centralne dnevnike drugih republika. Veton je u fokus bh.javnosti došao javnim pismom tadašnjem saveznom ministru unutrašnjih poslova Jugoslavije, Petru Gračaninu, u kojem ga javnom molbom poziva da javnosti pojasni motive policije za aktivnosti na Kosovu, represiju prema potpisnicima „Apela 215“ i broj uhapšenih nakon akcija u trećem mjesecu 1989.
Novinar Naših Dana, Fahrudin Đapo, napisao je tekst pod nazivom Gračanin ne odgovara Surroiu u kojem podržava Vetonovu molbu – kao kolegi koji traga za odgovorima. “Novinar Rilindje, Veton Surroi, prije dvadesetak dana uputio je Petru Gračaninu, saveznom sekretaru za unutrašnje poslove, otvorenu molbu da mu odgovori na nekoliko pitanja od kojih je ključno ono koje se tiče izoliranih ljudi na Kosovu. Surroi piše Gračaninu: “Javnost još nije potpuno informisana o ukupnom broju uhapšenih, te o motivima koji su nagnali državne organe na taj korak, osim kada je u pitanju učestvovanje u demonstracijama. S tim u vezi u javnost su preko naših i stranih medija izbile informacije »iz povjerljivih izvora« u kojima se govori o praksi »izolacije« pojedinaca, o aktivnosti »praćenja« određenih albanskih intelektualaca«, a posebno potpisnika Apela 215 intelektualaca ove nacionalnosti koji su imali drugačije viđenje o Ustavnim promjenama u SR Srbiji od zvaničnog.“. Savezni ministar unutrašnjih poslova vjerovatno nije mnogo „mario“ za obraćanje medija sa Kosova, tako da je Vetonova molba vjerovatno ostala neprimjećena.
Kada su se stvorili zakonski uslovi u SFRJ za osnivanje privatnih medija, Veton je 1990. pokrenuo sedmičnik Koha, koji je nakon sedam godina promijenio dinamiku izlaženja i prerastao u dnevnu novinu pod nazivom Koha Ditore koja je će, vremenom, postati jedan od najuticajnijih medija na Kosovu. Obzirom da je aktivno uključenje u politički život Kosova Vetona ograničilo kada je u pitanju vlasništvo u medijima, biznis vezan za izdavaštvo povjerio je svojoj sestri.
Svoj politički aktivizam Veton je počeo da gradi još u vrijeme SFRJ. Zajedno sa Škeljeznom Malićijem bio je osnivač podružnice Ujedinjene jugoslovenske demokratske inicijative (UJDI) na Kosovu, kao prve opoziocine grupe na Kosovu. Inicijativa je tada okupljala slobodnomisleće intelektualce poput Bogdana Bogdanovića, Milana Kangrge, Gaje Sekulića, Koče Popovića i drugih koji su željeli demokratskim putem donijeti promjene u tadašnju Jugoslaviju, ali bez vidljivijih rezultata. U periodu od 1991-1992., Veton je bio predsjednik Parlamentarne partije Kosova (PPK), a tokom 2004. godine osnovao je socijal-demokratsku partiju pod nazivom Reformistička partija ORA, koja je na izborima 2004.godine dobila povjerenje glasača za ulazak u kosovski Parlament.
Svjedočenje pred MKSJ
Veton Surroi se kao svjedok Tužilaštva pred MKSJ pojavio u procesu srbijanskih zvaničnika kojima je suđeno za zločine počinjene na Kosovu. Zanimljivo je da je Tužilaštvo pokazalo interes za Vetona ne kao novinara, već kao političara i dobrog poznavaoca hronologije borbe Kosova prvo da sačuva autonomiju unutar Srbije, a poslije i za nezavisnost Kosova od Srbije.
U razgovoru sa projekat „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“ Veton je rekao “Tužilaštvo me je kontaktiralo. Rekli su da su zainteresovani da svedočim – u slučaju Miloševića. To je bilo zbog činjenice da sam bio na sastanku sa Miloševićem, zajedno sa delegacijom predvođenom od doktora (Ibrahim) Rugove, bili su i g. (Mahmut) Bakali, (Fehmi) Agani i Pajazit Nuši. Koliko sam shvatio od pitanja koja mi je tada postavljalo Tužilaštvo, bio sam tamo da pokažem kontekst konflikta. U slučaju protiv Šainovića i ostalih, isto tako mi je traženo da kontekstualizujem konflikt iz moje tačke gledišta.
Shodno tome, Toma Hanissa, kao predstavnika Tužilaštva koji je postavljao pitanja Vetonu, zanimala je situacija na Kosovu krajem 80-tih i početkom 90-tih godina, posebno sa aspekta slobode medija, uspostavljanja specijalnih mjera od strane tadašnjih vlasti prema građanima Kosova kao i u vezi obrazovnog sistema u kojem su učenici albanske i srpske nacionalnosti bili fizički podjeljeni u srednjim i osnovnim školama.
Susret sa Slobodanom Miloševićem u sudnici MKSJ
Surroi je kao član kosovske delegacije 15.maja 1998. bio na sastanku sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. Susret je organizovao Richard Holbrook pokušavajuči iznaći mirno rješenje konflikta između Srbije i Kosova. Sastanak nije dao nikakve rezultate, uključujući i pregovore u dvorcu Rambuje. Nakon neuspjelih pregovora snage NATO-a su 24.marta 1999.godine započele bombaradovanje Srbije. Nakon maja 1998.godine, drugi susret sa Miloševićem dogodio se u oktobru 2006.godine. „Kada sam došao na suđenje, kad su se otvorila vrata ulaza u sudnicu, video sam jednog velikog policajca, nekog sličnog skandinavskom tipu, kako on skida lisice Miloševiću da bi ovaj ušao u sudnicu“ rekao je Surroi u intervjuu.
Izvještavanje medija o ratu na Kosovu.
Prema podacima Tribunala, u procesima pred MKSJ za optužnice na Kosovu svjedočila su tri novinara: Jacky Rowland, novinarka BBC-a, Johne Sweeney, novinar The Observera i Dejan Atanasijević, novinar Vremena. U intervjuu za projekt bivša novinarka BBC-a Jacky Rowland ispričala je da su postojale podjele i organičenja za izvještavanje sa Kosova za vrijeme NATO udara.
„Grčke televizije su mogle slobodno raditi na Kosovu. S obzirom da su neki od njih ranije radili za grčki servis BBC-ja – uvijek bi se našao neki kontakt ili veza – grčke televizije su me rado pustile da ih pratim/…/Pokušavala sam ih nagovoriti da odemo snimati stvari za koje sam ja čula, a koje su zvučale zanimljivo. Na primjer, deportaciju kosovskih Albanaca vozovima, htjela sam da odemo tamo, a oni su rekli: „Ne, ne možemo zato što moramo biti ovdje da snimimo sve što je NATO bombardovao“.
S druge strane postojao je interes medija da izvještavaju šta se događa sa ljudima na terenu. Novinar Johne Sweeney, nakon što je zajedno sa Britanskim vojnicima ušao na teritoriju Kosova, snimio je materijal na osnovu kojeg je kasnije snimio dokumentrani film o maksaru u Maloj Kruši / Krushe e Vogel. Svjedočenje o tom događaju detaljno je opisano na portalu Balkan Insight
Mediji na albanskom jeziku nisu imali značajan uticaj na izvještatavnje o sukobima na Kosovu. Koha Ditore se trudila da izveštava u to vreme sa jednom generacijom mladih koji su se pekli u ratu. A da li su ti izveštaji bili najbolji mogući, to ostaje istoriji da oceni, rekao je Veton. Generalno naš sagovornik posvjedočio je da „jedan od najozbiljnijih medija bio časopis Vreme, u Beogradu. Imali su izvanredne reportere, bio je tu Dejan Anastasijević, pokojni, pa Miloš Vasić, pokojni, bila je jedna generacija profesionalaca koji su išli, izveštavali iz dubokih ratnih zona, i duboko u tim zonama su sačuvali objektivnost, trudili se da daju pregled, a ne emocije i romantične opise.“
Razmišljanja poslije ratova
Nakon završetka sukoba na Kosovu i proglašenja nezavisnosti, Veton je i dalje ostao aktivan u političkom životu. U intevjuu za magazin Dani iz juna 2016.godine pod nazivom A šta je Kosovo moglo naučiti od BiH a povodom objavljivanja njegove knjige “Zmijske noge”, snažno krituje političku elitu, uključujući i tadašnjeg predsjednika Kosova Hašima Tačija. U intervjuu novinarki Tamari Nikčević Veton je kritikovao i Oslobodilačku Vojsku Kosova (OVK) – “Zašto kažem da OVK nije oslobodio Kosovo? Zato što nevešto organizovana vojna struktura to naprosto nije ni mogla da učini. Naravno, vođe OVK-a ta činjenica nije sprečila da, jedva dočekavši oslobođenje i proglasivši sebe za oslobodioce, počnu bezobzirnu, najprimitivniju, vulgarnu otimačinu imovine, radnji, stanova, istorije, celokupnog političkog i javnog prostora. Nedugo nakon oslobođenja, upadali su u tuđe stanove, u stanove Srba, na čijim vratima bi napisali: UČK, ne diraj! Uostalom, “grabiti” i “otimati” glagoli su koji valjda najpreciznije definišu prirodu naš dinarskih naroda.“
Budućnost novinarstva
Pored političke prepoznatljivosti, Veton Surroi, je još uvijek prepoznat i kao novinar. U intervjuu za projekat „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“ odgovarao je i na pitanja o budućnosti novinarstva u današnjim okolnostima
„Sa profesionalnog aspekta potrebno se vratiti opisivanju, odgovoru na 5 W pitanja. Onda je stvaranje distance od njih, znači od te realnosti, jedne distance koja dozvoljava ogled na te stvari, i istovremeno jedne distance koja ne dozvoljava da neko od pozadi tu sugeriše šta se treba gledati i kako treba gledati, već da se gleda sopstvenim očima.“
Tehnološki napredak nije donio kvalitetnije novinarstvo
„Postoji ogroman raskorak, znači nikada nismo imali više informacija, nikada nije bio veći tehnološki kapacitet za skupljanje i distribuciju informacija. Što znači da jedan televizijski novinar danas, u poređenju sa jednim televizijskim novinarem Televizije Priština, može da pametnim telefonom uradi reportažu, ili izveštaj ili šta god – a onome iz Televizije Priština 1975. ili 1976. godine je trebala cela ekipa, jedan veliki kombi sa svim onim kamerama za čije nošenje su bili potrebni bodi-bilderi. A sa druge strane, nikada nije bilo manje pouzdane informacije, zato što imamo proliferaciju nepouzdanih informacija.“
Kriza medija uslijed pandemije
„Kriza pisanih medija je evidentna, ne samo ovde kod nas. Evdientna je svugde po svetu, na Kosovu je mnogo i drastičnija nego u ostalim zemljama, jer je jedina novina koja je realno postojala kao novina, Koha Ditore, prestala da se štampa od pandemije naovamo. Po prestanku restriktivnih mera, nije nastavila da se štampa. Dakle, Kosovo je jedina država u Evropi danas koja nema štampanu novinu. I to pokazuje dimenziju krize. A sada, kako naći rešenje. Rešenje evidentno se ne može naći mehanizmima tržišta i treba videti kako se može uticati, ne na mehanizme tržišta, već kako se može uticati na biznis-plan koji obnovljuje, koji vidi kao svoju potrebu profesionalno novinarstvo, i kako to kombinovati sa komercijalnim interesom, i to je jedno veliko pitanje.“