BIOGRAFIJA
Ed Vulliamy je rođen i odrastao u Notting Hillu u Londonu. Školovao se na nezavisnoj King’s College School, Cambridge, University College School i na Hertford koledžu u Oksfordu, gdje je diplomirao politiku i filozofiju.
Nakon završenog studija, godine 1979. Vulliamy se pridružuje redakciji televizije Granada – World in Action, a 1985. osvaja nagradu Kraljevskog televizijskog društva za dokumentarni film o Irskoj.
RATNE GODINE NA BALKANU
Godinu dana kasnije, 1986., počinje da radi za The Guardian kao reporter. Kao njihov dopisnik iz Rima uglavnom je pisao o italijanskoj mafiji, a početkom devedesetih godina izvještavao je sa ratnih područja na Balkanu. U Bosni i Hercegovini ostao je veći dio rata.
“Sjećam se, kada smo helikopterom letjeli preko Drine, kroz prozor smo vidjeli samo razaranje. Nije bilo nijedne kuće koja nije bila spaljena, ili raznesena. Sjećam se lica jednog od vojnika koji je bio u našoj pratnji. Gledao je kroz prozor i nasmiješio se, kao da kaže: pogledajte, nije loše, zar ne?”, prisjetio se Vulliamy.
Kao ratni reporter, u avgustu 1992. Ed Vulliamy i televizijska reporterka iz Velike Britanije Penny Marshall od Radovana Karadžića dobijaju pristup logorima Omarska i Trnopolje kod Prijedora u Bosni i Hercegovini. Ovim logorima upravljali su bosanski Srbi, a u njima su zatvarani Bošnjaci i Hrvati iz tog dijela BiH.
“Bilo je čudno, sve je bilo nevjerovatno, pitali smo se zašto nam je Karadžić to dozvolio? Kada smo vidjeli čovjeka u logoru Omarska koji je izišao iz hangara, koji je izgledao kao kostur, kako jede hljeb u kantini u vodenoj supi, znali smo da moramo ući u hangar. Bilo je jasno da se tu odvijao pravi užas. Kada smo to tražili, rekli su: ‘Ne, Karadžić je rekao da možete vidjeti ovo i ovo, ali u hangar ne možete ući’. Bila je to veoma važna opaska u pravnom i dokaznom smislu, jer pokazuje da je Karadžić znao šta se u logoru dešava”, ispričao je Vulliamy.
Snimci logora Omarska, koje su napravili Ed Vulliamy i Penny Marshall, na kojima se vidi stanje zarobljenika, korišteni su u dokumentarnom filmu Omarska’s survivors: Bosnia 1992 i zaslužni su za otvaranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.
“Ti zarobljeni muškarci, koji su mahom izgledali kao kosturi, bilo im je dozvoljeno sa nama da razgovaraju. Rekli su im, novinarima možete reći šta god hoćete, ali naravno, iza nas su bili čuvari i jedan od zarobljenika, koji je sjedio u kantini s tom vodenastom supom i hljebom, je rekao nešto što nikada neću zaboraviti: ‘Ne želim da lažem, ali ne mogu reći istinu’. Bila je to rečenica koja nam je sve rekla”, objasnio je Vulliamy.
PRVI NOVINAR PRED MKSJ- MALI ZUBAC NA VELIKOM ZUPČANIKU
Za svoje izvještavanje o ratu u Bosni, Vulliamy je osvojio većinu značajnih nagrada u britanskom novinarstvu i postao prvi novinar nakon Nirnberškog suđenja koji je svjedočio na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine.
U korist Tužilaštva Vulliamy se pred sudom u Hagu pojavio više puta, uključujući suđenja za zločine počinjene u Prijedoru, ali i liderima bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću.
“Bio sam mali zubac na velikom zupčaniku. U smislu da su svi ljudi protiv kojih sam svjedočio osuđeni, pretpostavljam da sam igrao ulogu u tome, ali ne zavaravam se u vezi sa svojim značajem za suđenje, kao ni u vezi sa značajem našeg izvještavanja tokom rata, koje je u suštini, iako je bilo u skladu sa profesionalnim standardima, bilo potpuno besmisleno. Jer, nismo postigli apsolutno ništa tokom rata. Naše izvještavanje nije doprinijelo da rat stane. Ali, to je već neka druga priča”, prisjetio se Vulliamy.
LJUBAV PREMA PISANJU, MUZICI I SLIKARSTVU
Nakon završetka rata u BiH, Vulliamy je živio u Washingtonu i New Yorku kao američki dopisnik lista The Observer. Izvještavao je o američkoj politici, društvu, kulturi i sportu, o tranziciji od predsjednika Billa Clintona do Georgea W. Busha.
Vulliamy je pomno pratio početak invazije i rata u Iraku od 2002. godine. Tih godina nije se slagao sa uređivačkom politikom lista The Observer zbog njihove podrške invaziji, te je često bio u nemogućnosti da objavljuje priče o lažnoj obavještajnoj službi i nepostojanju oružja za masovno uništenje.
Od 2003. Vulliamy je radio duž američko-meksičke granice, izvještavajući o organizovanom kriminalu, narko-trgovini, kartelskim ratovima, sigurnosti i migracijama. Nekadašnje izvještaje objedinio je i objavio u svojoj knjizi “Amexica: Rat uz granicu”, koja je 2013. godine osvojila prestižnu nagradu Ryszard Kapuściński.
Njegova knjiga “Rat je mrtav, živio rat” koja govori o preživjelima u ratu u BiH ušla je u uži izbor za istu nagradu Ryszard Kapuscinski 2015. godine.
Godine 2014. završio je knjigu o slici Diega Velázqueza Las Meninas, Everything Is Happening: Journey Into A Painting, za svog prijatelja Michaela Jacobsa, koji je preminuo od raka prije nego što je završena.
Godine 2018. objavio je memoare kroz muziku, When Words Fail: A Life with Music, War and Peace. Knjiga istražuje muziku i sukobe, a sadrži i posljednji intervju s B.B. Kingom.
Od 2020. godine počasni je član Goldsmiths Collegea Univerziteta u Londonu. Prihvatajući njihovu stipendiju, nazvao ju je “jednom od velikih počasti u svom životu”.
DIJELOVI IZ INTERVJUA - ED VULLIAMY
Poziv za svjedočenje pred MKSJ
Reakcija na poziv za svjedočenje pred MKSJ
O negativnim reakcijama kolega na suradnju sa MKSJ
Pripreme za svejdočenje i teški trenuci tokom svjedočenja
Svjedočenje u slučaju Ratka Mladića
Svjedočenje kao doprinos pravdi
Utisci o svim svjedočenjima pred MKSJ
PROCESI PRED MKSJ U KOJIMA JE SVJEDOČIO ED VULLIMAY
MKSJ PROTIV RADOVANA KARADŽIĆA
Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić pravosnažno je osuđen pred Mehanizmom za međunarodne krivične tribunale na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
MKSJ PROTIV RATKA MLADIĆA
Bivši komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, te kršenja zakona, ili običaja ratovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini.
MKSJ PROTIV JADRANKA PRILIĆA I DRUGIH
Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo je prvostepenu presudu iz 2013. godine, kojom su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.
IZBOR ČLANKA ED VULLIAMY IZ DIGITALNOG ARHIVA INFOBIRO
